Dragi prijatelji, pratioci i svi koji podržavate rad udruženja Cult B,

dana 19. januara 2026. godine napustio nas je Eniz Gabeljić, osnivač i prvi predsjednik udruženja Cult B, čovjek koji je svojim radom, idejama i predanošću ostavio neizbrisiv trag u obrazovanju, kulturi i društvenom životu naše zajednice.

Njegov odlazak predstavlja veliki gubitak za njegovu porodicu, prijatelje, saradnike i sve one koji su imali priliku upoznati ga i sarađivati s njim. Za sve nas ovo je bio posebno težak period.

U ime udruženja Cult B, porodice i svih bližnjih, želimo iskreno zahvaliti svima koji su u danima nakon Enizove smrti uputili riječi podrške i saosjećanja, prisustvovali posljednjem ispraćaju, podijelili uspomene ili na drugi način iskazali poštovanje prema njegovom životu i djelu. Brojne poruke, pozivi i znakovi pažnje pokazali su koliko je Eniz bio cijenjen, poštovan i voljen, na čemu smo neizmjerno zahvalni.

Ovim putem želimo obavijestiti javnost da udruženje Cult B nastavlja sa svojim radom. U narednom periodu organizovat ćemo aktivnosti i događaje posvećene očuvanju sjećanja na Eniza Gabeljića, njegov doprinos zajednici i vrijednosti koje je zastupao.

Kroz buduće projekte, programe i inicijative nastavit ćemo graditi ono čemu je posvetio veliki dio svog života – stvaranje prilika za mlade, razvoj kulture, obrazovanja i društvenog angažmana. Na taj način njegovo naslijeđe nastavit će živjeti kroz rad udruženja koje je osnovao i kojem je nesebično posvetio svoje vrijeme, energiju i ljubav.

 

O Enizu Gabeljiću

Rođen je 1973. godine u Srebrenici, gdje je završio osnovnu školu i Srednju elektrotehničku školu. Muzikom se počeo baviti kao srednjoškolac. Svirao je violinu u KUD-u “Vaso Jovanović”, a paralelno je gradio vlastiti put, oslanjajući se na rad, sluh i upornost.

Rat ga je zatekao u Srebrenici. U gradu bez struje, hrane i osnovnih uslova za život, a bio je među onima koji su stvarali muziku uprkos svemu. Sa grupom entuzijasta osnovao je bend “Sabah2”, u kojem je svirao bubnjeve. Bend je vježbao na akustičnim instrumentima i nastupao u srebreničkom Domu kulture uz minimalnu rasvjetu i ozvučenje napajano agregatom.

Nakon srebreničke tragedije 1995. godine, u potrazi za preživjelim članovima porodice, došao je u Banoviće. Tu je učestvovao stvaranju muzičke scene kroz Omladinski centar “Pinkland”, koji je postao važno okupljalište mladih i rasadnik ideja. Radio je kao najprije kao volonter, a potom i kao uposlenik Centra i rukovodilac muzičke sekcije. Kroz taj rad bio je mentor i oslonac mladim ljudima i talentima koji su kasnije ostavili trag na bh. muzičkoj sceni.

Svirao je i nastupao širom regije i Bosne i Hercegovine. Kao član benda “Loše vrijeme”, zajedno s Enverom Lugavićem Kicetom, Arminom Lugavićem i Mirnesom Omerkićem, nastupao je na gitarijadama i motorijadama, ali i na samostalnim koncertima u različitim gradovima. Bio je muzičar koji je znao biti i na sceni i iza scene: organizovao je rock koncerte, radio kao ton majstor, svirao gitaru i bubnjeve, te je u Banovićima pokrenuo prvi tonski studio.

Osnovao je autorski bend “Domavia”, nazvan po starom imenu Srebrenice, vezujući muziku za identitet i sjećanje. Domavia je debitovala na Bihaćkom festivalu zabavne muzike 2008. godine, a 2009. godine osvojila je prvu nagradu za najbolji tekst za pjesmu “Imenom nevjera”. U svojim je medijskim nastupima spominjao Srebrenicu, njene ljude, oca i rođake koji nisu preživjeli. Svjedočio genocidu. Kroz gotovo petnaest godina rada u studiju Digiton sarađivao je s velikim brojem muzičara i učestvovao u autorskim projektima različitih žanrova.

Bio je učitelj u banovićkoj Osnovnoj školi “Grivice”. Izveo generacije učenika. Sa kasnije pozicije uposlenika i direktora Centra za kulturu i informisanje u ovom gradu organizovao je brojne kulturne događaje, muzičke festivale u koje je uključivao mlade pjevače.

U novije vrijeme osnovao je i vodio lokalno Udruženje umjetnika i kulturnih stvaralaca Cult B.

Iza njega su ostale supruga i dvije kćerke.

Odlaskom Eniza Gabeljića ostala je tišina koja se teško mjeri riječima. Ipak, ostao je i trag koji se ne briše: u pjesmama koje je svirao, u snimcima koje je stvarao, u bendovima koje je osnovao, u mladim ljudima koje je usmjeravao, i u gradu koji je s njim imao svoj zvuk.